“Vlastita soba” osvijetila je ključne socio-ekonomske i historijske
prepreke koje je patrijarhalni ustroj društva postavio pred spisateljice. U
njoj Virginija Woolf iznosi na vidjelo suštinu statusa žene koja želi stvarati
književnost: “žena mora imati novca i svoju vlastitu sobu ako misli da piše
prozu”. Osvještavanjem moći koja izlazi iz njenog novčanika, autorica naglašava
važnost finansijske neovisnosti žene u društvu sviknutom da ucjenjuje, unižava
i ugnjetava žene zbog njihove novčane neobezbijeđenosti. Zahvaljujući tetki Mary
Beaton, koja joj je u nasljedstvo ostavila pet stotina funti godišnje do kraja
njenog života, Woolf je stekla slobodu koju je prigrlila s više ushićenja i
važnosti negoli akt koji je ženama donio pravo glasa. Kontekstualizirani intenzitet
ove komparacije bazira se na činjenici da je Woolf vijest o nasljedstvu i
dobijanju prava glasa primila skoro u isto vrijeme. Posjedovanje moći koju joj
je novac donio Woolf objašnjava navođenjem poslova i poslića koje je u
prošlosti bila prinuđena raditi kako bi preživjela. Oni nisu bili izvor njenog
zadovoljstva – već sasvim suprotno. Okolnosti poslovnog okruženja često su je
tjerale na “laskanja” i “ulagivanja” muškarcima, a to je bio izvor straha,
prezira i gorčine koju je u sebi “njegovala” zbog ovisnosti o tuđem novcu.
Ujedno uz poniženja doživljena na raznoraznim poslovima koji joj nisu
ostavljali prostor za intelektualno usavršavanje niti su joj predstavljali
kreativne izazove, autoricu je tištila činjenica da je oni priječe i odvlače od
pisanja i stvaranja književnosti. Spoznaja da su “hrana, kuća i odjeća”
zauvijek njeni čiste autoricin duh od mržnje i gorčine, jer posjedovanjem novca
osjeća se zaštićeno, kako od napora i najamnog rada, tako i od muškaraca.
Virginija Woolf direktno, neposredno, realno i pragmatično piše o
novcu i njegovom utjecaju na proces stvaranja bilo kojeg umjetničkog djela. Ne
dodajući tom izvoru svih pogodnosti i osjećaja sigurnosti dimenziju
mistifikacije, autorica iznosi zapažanja o tržišnim uvjetima književne produkcije
i recepciji književnog djela u svijetu “ozloglašene ravnodušnosti”.
Zahvaljujući pojavi žanrova biografije i autobiografije u 19. stoljeću,
otvaraju nam se vrata koja vode iza kulisa nastanka djela autora poput Carlylea,
Flauberta i Keatsa. Kroz uvid u živote pisaca i pjesnika nameće se zaključak da
se proces oblikovanja nekog djela i njegov “izlazak iz piščeva uma” dodatno
usložnjava materijalnim okolnostima koje se svemu tome “protive”. Svijetu nisu
važna trvenja jednog pisca oko pronalaženja prave riječi ili provjeravanja
činjenica, “svijet ne traži od ljudi da pišu pjesme, romane i pripovijetke,
njemu to ne treba”. Shodno tome, obeshrabrenost i konfuzija bili su neizbježna
osjećanja i kod Keatsa i Flauberta, posebice u mladalačkoj dobi. “Kletva, krik
i agonija dižu se iz tih analiza i ispovijesti.” Književnost, dakle, nastaje
uprkos svijetu, a ne zahvaljujući njemu. Ona je kontaminirana piščevim
mučeničkim osjećanjima pisanja unatoč bijedi i ravnodušnosti svijeta. Woolf,
dakle, široko i slojevito analizira književnu proizvodnju i njenu tržišnu
vrijednost s naglaskom na njene reperkusije na književno djelo i spisateljski
um. Iz navedenog se pomalja neosporna uloga čitalačke publike i njenog ukusa,
koji kreiraju odnose ponude i potražnje utječući svojim preferencijama i
očekivanjima na sveobuhvatan proces.
Unatoč svemu, muškarci su i dalje
stvarali, punili police na kojima je kroz historiju pojava ženskog imena bila
raritetna. Woolf zaključuje da su žene imale “neusporedivno veće teškoće”.
Prvenstveno, žene nisu posjedovale vlastitu sobu za rad (veoma često nisu imale
čak ni papir za pisanje). Ako bi htjela pisati, žena bi taj poduhvat morala
kriomice izvoditi u bučnim zajedničkim prostorijama, salonima u kojima bi svako
malo bila prekidana. Ulančavajući ove činjenice u cjelovitu misao, Woolf dolazi
do pretpostavke da su se iz tog razloga žene odlučivale na pisanje romana, a ne
poezije, naprimjer. Pisanje poezije zahtijeva visok nivo koncentracije koju je,
s obzirom na stalna ometanja u salonu, bilo nemoguće postići. Prozni žanr
omogućavao je, s druge strane, da se priča nastavi tamo gdje se prozaična misao
prekinula, naprimjer, nečijim ulaskom u prostoriju.
Woolf konstatira da je
ženski senzibilitet stoljećima bio odgajan pod utjecajem zajedničke dnevne
sobe. “Na nju su ostavila trag ljudska osjećanja; lični odnosi su joj stalno
bili pred očima. Zato kad se žena iz srednje klase latila pisanja, prirodno je
da je pisala romane (…).”Također, plašeći se stigmatizacije zbog pisanja, spisateljice su
krile da pišu. Za pripadnice spola o čijim su sudbinama, vjeridbama, udajama,
novcu i životu odlučivali muškarci bavljenje umjetnošću bilo je tabu. Taj domen
intelektualnog i kreativnog napora bio je namijenjen za “superirorni” spol.
Ženino bavljenje umjetnošću često se dovodilo u vezu s njenim moralom. Pod
izlikom čuvanja ženine čednosti onedostupljeno joj je pisanje, komponiranje,
gluma i mnogobrojni drugi vidovi kreativnog ispoljavanja njenog duha, čije se postojanje
ignoriralo, ako ne i osporavalo. Podsmijeh i izrugivanje bili su dominantna
popratna reakcija društva na ženu koja bi se prihvatila tog posla, a izopćenje
iz društva i javni prijekor bili su neminovni.
Pišući o životu i geniju Williama Shakespearea, Woolf pokušava
zamisliti šta bi se desilo da je taj velikan engleske književnosti imao sestru
jednako talentiranu kao što je bio on. Autorici na pamet pada čitav niz
prepreka koje bi tu izmišljenu sestru
dočekale u njenom nastojanju da piše. Prvenstveno, njeni roditelji ne bi imali
sluga za želje mlade djevojke niti bi joj gimnazijsko obrazovanje bilo
dostupno. Sestrin odlazak u London bio bi nezamisliv, a tek bi joj ulazak u
teatar i bavljenje glumom bili apsolutno izvan domašaja. Dakle njen talent ne
bi imao ni minimalne šanse da dođe do izražaja, a kamoli da se njeguje, razvija
i pretače u velika djela. Projektiranje Shakespeareova život na nju autoricin
je metod slikovitog prikazivanja jaza između polja mogućnosti, prava i sloboda
koje su uživali muškarci i onih kojih su bile lišene žene. Nesumnjivo je,
smatra Woolf, da bi Shakespeareova sestra, kao i “svaka žena sa velikim darom u
16. stoljeću poludjela, ubila se, ili završila u nekoj usamljenoj kolibi na
kraju sela, poluvještica, polučarobnica, koje se plaše i kojoj se rugaju”. Smatralo
se da žene umjetničkim porivima i idejama zaposjedaju zle onostrane sile pa su
često provikane vješticama. Ne čudi, stoga, da su mnoge žene objavljivale pod
muškim imenima ili pseudonimima, štiteći svoju privatnost i integritet ne
prkoseći javnom moralu. Anonimnost je
predstavljala siguran modus da žene pišu, a u isti mah ostanu u okvirima
očekivanja društva da budu tihe, neprimjetne, da ne misle i ne iznose svoje
mišljenje. Konvencija je nalagala, piše Woolf, da je publicitet kod žena
neukusan. Do te je mjere patrijarhat demonizirao prirodu ženina bića da je
osporavao njenu mentalnu, duševnu i intelektualnu egzistenciju i kompleksnost.
Dakako da se to odrazilo na žene, koje su unatoč inhibicijama okoline pisale i
stvarale. Nažalost, iz njihovih djela progovara gorčina koja priječi “bijelom
usijanju” njihova talenta da se ovaploti u tekstu. One koje su uspjele
potisnuti tu gorčinu izazvanu nepravdom, prepustiti se umjetničkom procesu,
osloboditi se straha i mržnje, ne oslanjati se na književnu tradiciju izgrađenu
djelima muških autora, izmisliti rečenicu po
svojoj mjeri, ispisale su najuspjelije romane.
Glede književne tradicije, Woolf posebno ističe činjenicu da se
neko književno djelo nikada ne pojavljuje sporadično, kao samostalno i
samoniklo – naprotiv, svako se djelo oslanja na svoje prethodnike. Remek-djela
su “proizvod mnogih godina zajedničkog razmišljanja, razmišljanja cijelih
naroda, tako da iza pojedinačnog glasa stoji iskustvo mase”. Veliki zaokret
događa se kada žene dospijevaju u poziciju da zbog ovog ili onog razloga moraju
izdržavati porodice te su stavljene da rade u jednakim okolnostima kao i
muškarci. Aphra Behn počela je zarađivati novac pisanjem i otvorila vrata
drugčijoj percepciji žena koje pišu. Novac koji je zarađivala svojim radom tom je
radu dao viši smisao, opravdanost i “dostojanstvo”, pa žensko pisanje više nije
promatrano “kao znak ludosti i rastrojenog uma, već je dobilo praktičan
značaj”. Stoga se početkom 19. stoljeća dešava prijelomni trenutak za žene u
književnosti – žena iz srednjeg staleža počinje pisati.
Woolf izdvaja Jane Austen i Emily Brontë kao jedine dvije autorice
kojima je pošlo za rukom da pišu ne uzmičući pred uzusima i stegama patrijarhata,
ističući činjenicu da su one pisale “kao što pišu žene, a ne kao što pišu
muškarci”, ne obazirući se na glasove društva koje bi im sugeriralo o čemu i na
koji način da pišu. Jane Austin pronašla je “savršeno prirodno uobličenu
rečenicu koja je njoj odgovarala i od koje se nikad nije odvajala”. Charlotte
Brontë, s druge strane, unatoč većoj darovitosti u odnosu na Jane Austin,
“saplela se i pala”, pišući rečenicom “nepogodnom za žensku upotrebu”, a George
Eliot je “njome izvršila neopisive grozote”. Takvu rečenicu Woolf determinira
kao mušku. Iz nje progovara i iza nje stoji čitava plejada autora i njihovih
djela. Woolf navodi još jednu pretpostavku zašto su se autorice primarno
odlučivale za formu romana. Ona smatra da su do vremena kad su žene napokon osvojile
slobodu da pišu sve druge književne forme “okoštale” i “otvrdnule”, samo je još
roman bio dovoljno mlad i podatan da ga oblikuju pod svojim perom.
“Vlastita soba” ne slovi samo za tekst koji je bio prekretnica u
načinu na koji promišljamo i doživljavamo status žene u patrijarhalnom društvu,
historiji, književnosti. Ona nije dala samo vjetar u leđa feminističkoj kritičkoj
misli. Riječ je o kompleksnom tekstu u kojem je autorica iznijela značajna
zapažanja o interpretaciji književnih djela, o historiji književnosti, nauci o
književnosti, o prirodi književne produkcije u odnosu na kontekst u kom se
odvijala. Virginia Woolf je u njemu zapodjenula dijaloge sa glasovitim
naslovima engleske književnosti pružajući inovativan uvid u njihove stilske i
poetičke značajke, uvijek imajući na umu pretpostavke o okolnostima u kojima su
stvarani, insistirajući na neospornom utjecaju tih okolnosti na autorov duh,
talent, potencijal, intelekt i proces pisanja.
Značajna misao kojom Woolf zaokružuje izlaganje započeto u okvirima
sigurne fiktivnosti Oxbridgea svjedoči o kompleksnosti njenog poimanja
umjetnosti i književnosti. “Fatalno” je ograničavati se samo na jedan spol, hvaleći
svoj isključivati drugi, onaj suprotni, na bilo koji način ga unižavati u
odnosu na svoj. Da bi se pisala istinska književnost, neophodno je osvijestiti
postojanje dviju sila koje sarađuju i egzistiraju u harmoniji unutar jedne
cjeline. Tek kada dođe do fuzije “muškog dijela” ženske ličnosti i “ženskog
dijela mozga” u muškarcu, “um biva potpuno oplođen i tad koristi svu svoju
nadarenost”. U korist ovoj tvrdnji Woolf poseže za parafraziranjem Coleridgea,
koji je rekao da je “veliki um androgin”. Sumirajući prethodno rečeno, autorica
nastoji podebljati misao o slobodi neophodnoj za stvaranje. Slobodan duh je duh
lišen svih socijalnih inhibicija, determinacija, kalupa, etiketa, hijerarhija,
normi i diktata po kojima bi nešto morao, trebao i smio raditi. Oslobađanje uma
od vlastitih predrasuda i bremena identitarnih obilježja otvara put ka pisanju
koje izvire iz autentičnosti pojedinca koji u sebi nosi moć iskonskog stvaranja
književnog djela. Djela koja neće biti kontaminirana
bilo kakvim izvana nametnutim uzusima, već će neometano poteći iz neopterećenog
talenta. Uplitanjem utopijskih zamisli sa blistavim zaključcima i kritičkim
stavovima Woolf je teorijska i esejistička zapažanja razvila do neslućenih
razmjera imaginativnosti pa nas “Vlastita soba” svojom polisemičnošću
preplavljuje otimajući se hermetičnosti i konačnoj istini – ili konačnoj laži.
Amina Bulić
Primjedbe
Objavi komentar