Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji.DANIEL DEFOE
PRVI DIO
Neobični događaji koji tvore predmet ove kronike dogodiše se 194...
u Oranu. Prema općemu sudu bijahu pomalo neumjesni, izlazeći iz okvira običnog
života. Na prvi pogled Oran je doista sasvim običan grad, obična francuska
prefektura na alžirskoj obali.
Grad je, valja priznati, sam po sebi ružan. Nije
nametljiv pa treba neko vrijeme da bismo uočili čime se razlikuje od drugih
trgovačkih gradova u drugim zemljopisnim širinama. Kako da, na primjer,
zamislimo grad bez golubova, bez drveća i bez vrtova, gdje ne čujemo lepet krila
ni šuštanje lišća, grad bezbojan, čime je sve rečeno? Promjena godišnjih doba
odražava se jedino na nebu. Proljeće se najavljuje samo drukčijom atmosferom i
košaricama cvijeća koje mali prodavači dopremaju iz gradske okolice. To je
proljeće koje se prodaje na trgu. Ljeti sunce pali i žari isušene kuće i
pokriva zidove sivkastim pepelom; živjeti se može tada samo u sjeni zatvorenih
kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi.
Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici
rade, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan način. U našem gradiću (je li
to učinak podneblja?) sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To
će reći da se ljudi dosađuju i da nastoje steći navike. Naši sugrađani mnogo
rade, ali samo zato da bi se obogatili. Najviše se zanimaju za trgovinu, a
glavni im je posao “činiti poslove”, da se poslužim njihovim izrazom. Imaju
naravno smisao i za sitne radosti, vole žene, kino i morske kupelji. Ali veoma
pametno, oni te radosti čuvaju za subotu navečer i nedjelju, nastojeći drugih
dana u sedmici zaraditi mnogo novaca. Podveče, kad napuštaju svoje urede,
sastaju se u određeni sat u kavani, šeću istim bulevarom, ili se smjeste na
svom balkonu. Žudnje mlađega svijeta žestoke su i kratke, dok poroci starijih
ne premašuju kuglaška društva, drugarske večere i klubove, gdje se igra za velike
pare, te čovjek gubi ili dobiva kako hoće karta.
Kazat će netko da to nije
odlika našega grada i da su, općenito uzevši, svi naši suvremenici takva soja.
Nema sumnje da u naše dane ništa nije prirodnije no vidjeti ljude gdje rade od jutra
do mraka, da bi zatim potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijeme
koje im preostaje za život. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do
vremena posumnjaju nema li što drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov način
života. No oni su posumnjali, a to je uvijek dobitak. Oran je naprotiv grad
gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan. Prema tome nije potrebno
razglabati kako se kod nas “vodi ljubav”. Ili se muškarci i žene proždiru naglo
u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju dugačkoj navici udvoje. Između tih
krajnosti često nema sredine. A ni to nije originalno. U Oranu, kao i drugdje,
svijet, nemajući vremena da razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da
ljubi.
Svakako je originalnije da u našem gradu umiranje može čovjeku
zadati teškoća. Teškoća nije, uostalom, prava riječ; bilo bi opravdanije kazati
neudobnost. Nikada nije ugodno biti bolestan, no ima gradova i krajeva koji
bolesnika tako reći podupiru, podržavaju, gdje čovjek može u neku ruku pustiti
maha svojoj slabosti. Bolesniku treba nježnosti i blagosti, drago mu je kad se
može o nešto osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u Oranu krajnosti
podneblja, važnost poslova koji se tu sklapaju, beznačajnost okoline, naglost
sumraka i kvaliteta užitaka - sve to pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je
u tom gradu veoma osamljen. A pomislimo na čovjeka koji je na samrti! Uhvaćen
je u klopku, opkoljen zidovima koji pucketaju od vrućine, a istoga trenutka
čitavo pučanstvo, na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovarnim listovima
i odbicima. Svatko će razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, može biti
jako neudobna kad nadođe na takovu suhoparnu mjestu.
Tih će nekoliko uputa
možda dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav je naš grad. Uostalom ne valja
ništa preuveličavati. Trebalo je istaknuti kako je lice toga mjesta banalno
ikako je banalan život koji se tu provodi. No čim smo stekli neke navike,
provodit ćemo dane bez teškoća. A kako naš grad pogoduje navikama, može se reći
da je sve kako treba. Gledan s toga vidnog kuta život zacijelo nije uzbudljiv.
Ali u nas nema nereda i smutnje. A naše iskreno, simpatično i radino pučanstvo
oduvijek pobuđuje u putnika primjerno poštovanje. Taj grad bez slikovitosti,
bez raslinstva i bez duše može nam se učiniti kao neko odmaralište koje čovjeka
pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo pravedni i dodajmo da je nakalemljen
na pejzaž kojemu nema premca, usred gole visoravni, okružene blistavim brežuljcima,
ispred zaljeva savršenih obrisa. Moglo bi se tek požaliti što je izgrađen tako
da okreće leđa tome zaljevu, pa čovjek ne vidi more koje uvijek mora tražiti ne
bi li ga negdje spazio.
Nakon svega toga priznat ćemo lako da ništa nije moglo
potaći naše sugrađane da naslute iznenadne događaje koji se dogodiše u proljeće
te godine i koji bijahu - kako smo poslije shvatili - predznaci niza teških
nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima će se fakti koje iznosim učiniti
sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No pišem kroniku, a kroničar
ne može na kraju krajeva voditi računa o tim proturječjima. Jedina je njegova
zadaća da kaže: “To se dogodilo”, ako
zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvatilo u život čitavog
pučanstva, pa ima na tisuće svjedoka koji će u svom srcu prosuditi govori li
istinu.
Uostalom, pripovjedač (koga ćemo na vrijeme upoznati) ne bi imao nekih
posebnih prava da se dade na taj pothvat, da mu slučaj nije omogućio da prikupi
određeni broj iskaza i da silom prilika nije bio upleten u sve o čemu hoće
izvijestiti. To ga ovlašćuje da postupa kao povjesničar. Razumije se, da
povjesničar, iako nije stručnjak, raspolaže uvijek dokumentima. I pripovjedač
ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To je najprije njegovo vlastito
svjedočanstvo, to su zatim svjedočanstva drugih, jer je bio pozvan da primi
povjerljive iskaze svih osoba koje se javljaju u ovoj kronici, to su konačno
tekstovi koji su mu na koncu dopali u ruke. Nakanio je da crpi iz njih kad to
bude smatrao shodnim i da ih upotrijebi kako mu se bude svidjelo. Nakanio je
još... No možda je vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvijeno, da
bi prešao na samu stvar. Izvještaj o prvim danima mora biti nešto podrobniji.
* *
*
Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux izađe iz svoga kabineta i
spotače se o crknutog štakora koji je ležao usred stubišta. Toga časa ne
pomisli ništa, nego odgurne životinju i pođe niza stube. No stigavši na ulicu,
sjeti se da taj štakor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda je došao,
da bi upozorio pazikuću. Vidjevši kako stari Michel reagira, osjeti još jače da
je njegovo otkriće zaista neobično. Njemu se prisutnost toga štakora bila
činila samo bizarnom, dok je pazikuća bio naprosto sablažnjen. Njegov je stav
bio, uostalom, kategoričan: u kući nema štakora. Doktor je doduše tvrdio da ima
jedan na hodniku prvoga kata i da je taj vjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje
gospodina Michela ostade neokrnjeno. U kući nema štakora, pa mora da je toga
donio netko izvana. Ukratko, netko se htio našaliti.
Iste je večeri Bernard
Rieux, ušavši u kuću, tražio prije nego što će se popeti, svoje ključeve, kadli
spazi u dnu mračnoga hodnika krupnog štakora, kako se nesigurno kreće, a dlaka
mu je nekako vlažna. Sada je stao kao da traži ravnotežu, ponovno kreće prema
doktoru, staje, okreće se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene
gubice šiknulo je nešto krvi. Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj
stan.
Nije mislio na štakora. Ta izbačena krv podsjetila ga je na njegovu
glavnu brigu. Njegova žena koja boluje već godinu dana ima da otputuje sutra u
jedno gorsko lječilište. Nađe je gdje leži u spavaonici, kako je bio naredio.
Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad se nasmiješila:
- Vrlo se dobro osjećam - reče.
Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo
svjetlo lampe koja je stajala na noćnom ormariću. Njemu je to lice, usprkos
bolesti koja je na njemu ostavila svoje tragove, bilo mlado kao nekoć, mada je
navršila trideset godina. Možda je to bilo zbog osmijeha koji je bio jači od
svega ostalog.
- Spavaj ako možeš - reče on.
- Sestra će doći u jedanaest
sati, a ja ću vas odvesti na podnevni vlak.
Poljubi čelo koje se bilo malko ovlažilo. Smiješak ga otprati do
vrata.
Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, pazikuća zaustavi doktora na prolazu i
optuži derane koji se glupo našališe stavivši nasred hodnika tri crknuta
štakora. Mora da su ih uhvatili velikim “mišolovkama”, jer su bili
raskrvavljeni. Pazikuća je stajao neko vrijeme na ulazu, držeći štakore za
šape; mislio je da će se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom. Ali
ništa!
- Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit ću ja njih!
Mozgajući o tom slučaju, Rieux odluči da počne svoje liječničke
posjete vanjskim četvrtim agdje su stanovali njegovi najsiromašniji pacijenti.
Sabiranje otpadaka obavljalo se u tim dijelovima grada mnogo kasnije, a
doktorov je auto dodirivao, prolazeći ravnim i prašnim ulicama, kante za smeće
što stajahu na rubu pločnika. U jednoj ulici kojom je tako prošao Rieux nabroji
dvanaestak štakora bačenih na otpatke povrća i na neke prljave krpe.
Prvoga
svoga bolesnika nađe u postelji; ležao je u sobi što je gledala na ulicu, a
služila je kao spavaonica i kao blagovaonica. Bijaše to stari Španjolac koštunjava
lica, izrovana borama .Pred sobom je na pokrivaču imao dva lonca, a u njima
grašak. U trenutku kad je doktor ulazio, bolesnik je, napola sjedeći, zabacio
glavu, nastojeći da uhvati dah. Disao je kao da su mu pluća puna šljunka, poput
svih starih astmatičara.
- Dakle, gospodine doktore - reče za vrijeme injekcije - jeste li
vidjeli? Izlaze...
- Da - reče žena - susjed je pokupio tri.
Stari je trljao ruke.
- Izlaze, ima ih u svim kantama, tjera ih glad.
Rieux je zatim morao konstatirati da cijela četvrt govori o
štakorima. Završivši posjete, vrati se kući.
- Gore vas čeka telegram - reče gospodin Michel.
Doktor ga upita je li vidio novih štakora.
- O, ne - reče pazikuća - sada ja vrebam, razumijete, pa se one
svinje ne usuđuju.
Telegram je Rieuxa izvijestio da će sutradan stići njegova majka.
Dolazi da se brine za kuću dok bolesnica bude odsutna. Ušavši u svoj stan,
doktor nađe njegovateljicu i vidje ženu na nogama: obukla je putni kostim i
našminkala obraze. Rieux joj se nasmiješi.
- Dobro je - reče - vrlo dobro.
Malo zatim, na stanici, on je smjesti u spavaća kola. Ona je
gledala kupe.
- To je za nas preskupo, je li?
- Mora biti - reče Rieux.
- Što je to s tim štakorima?
- Ne znam. Čudna stvar. No svakog časa...
Onda joj reče veoma brzo da je moli za oproštenje; da je morao na
nju više paziti i da ju je mnogo zanemarivao. Ona strese glavom kao da hoće
kazati neka šuti. No Rieux nato doda:
- Sve će biti bolje kad se vratiš. Počet ćemo iznova.
- Da - reče ona blistavih očiju - počet ćemo iznova.
Trenutak zatim ona mu okrenu leđa i stade gledati kroz prozor. Na
peronu se svijet žurio i gurao. Huktanje lokomotive dopiralo je do njih. On
zovnu ženu po imenu, a kad se okrenula, vidje da je njezino lice vlažno od suza.
- Ne - reče blago.
Posmijeh se vrati ispod suza, malko nategnut, grčevit. Ona duboko
uzdahnu.
- Sad idi, sve će biti dobro.
On je privinu na grudi, a zatim napolju, s druge strane stakla, ne
vidje više njezin smiješak.
- Molim te - reče - pazi na
svoje zdravlje.
Ali ga ona nije mogla čuti.
Kraj izlaza na kolodvorskom peronu
Rieux naiđe na gospodina Othona, suca istražitelja, kojij e držao svoga
dječačića za ruku. Doktor ga upita da li putuje. Gospodin Othon, dug i crn, podsjećao
je svojom vanjštinom na “finoga gospodina” (kako se to nekada zvalo), ali i na službenika
pogrebnog društva. Odvratio je ljubazno, ali odmjereno:
- Čekam gospođu Othon koja je pošla da izrazi svoje poštovanje
mojoj rodbini.
v
Lokomotiva se oglasi zviždukom.
- Štakori... - reče sudac.
Rieux se trže kao da će poći prema vlaku, ali se okrenu prema
izlazu.
- Da - reče - nije to ništa.
Uto prođe nosač koji je držao ispod ruke sanduk pun štakora. To je
bilo sve što je doktoru ostalo u pameti kad se sjećao toga trenutka.
Istoga
dana poslije podne, tek što je počeo ordinirati, Rieux primi nekog mladog
čovjeka za koga mu rekoše da je novinar i da ga je već ujutro tražio. Zvao se
Raymond Rambert. Niska rasta, plećat, energična lica i bistra pogleda, Rambert
je bio odjeven sportski; rekao bi čovjek da se u životu dobro snalazi. Nije
okolišao. Vodi anketu za velike novine što izlaze u Parizu: zanima ga kako žive
Arapi, pa želi obavijesti o njihovu zdravstvenom stanju. Rieux mu reče da to
stanje nije povoljno. No prije nego će zaći u stvar, htjede saznati da li
novinar smije kazati istinu.
- Jasno - odvrati mladić doktoru.
- Hoću reći, smijete li osuditi to stanje u cijelosti?
- U cijelosti, ne; to moram priznati. No ja pretpostavljam da bi
takva osuda bila neosnovana.
Rieux odvrati blago da bi takva osuda bila zaista neosnovana, no da
je, stavljajući to pitanje, htio saznati da li Rambertovo svjedočanstvo može
biti izneseno bez ikakve ograde.
- Priznajem samo takva svjedočanstva i stoga neću poduprijeti vaše
informacije svojima.
- Tako bi govorio Sain-Just - reče novinar smiješeći se.
Rieux reče, ne podižući glas, da ne zna o tome ništa, no da tako
govori čovjek kojem je dodijao svijet u kom živi, ali mu ipak nisu omrznuli
bližnji u tolikoj mjeri da bi popustio nepravdi. Rambert je, uvukavši vrat među
ramena, gledao doktora.
- Držim da vas razumijem - reče napokon ustajući.
Doktor ga isprati do vrata.
- Zahvaljujem vam što stvar tako primate.
Rambert je odjednom postao nestrpljiv:
- Da - reče - razumijem i molim da mi oprostite što sam smetao.
Doktor mu stisne ruku i reče da bi se mogla napisati zanimljiva
reportaža o mnoštvu crknutih štakora koji se sada nalaze po gradu.
- Ah - oživi Rambert - to me zanima.
U pet sati poslije podne, kad je izašao da ponovno obiđe svoje
bolesnike, doktor srete na stubištu čovjeka koga je nekoliko puta sreo kod
španjolskih plesača koji stanovahu u najvišem katu njegove kuće. Bio je još
mlad, krupan i težak, lice masivno, išarano borama i precrtano gustim obrvama.
Jean Tarrou pomno je pušio cigaretu, promatrajući posljednje trzaje štakora koji
je skapavao na stubi, njemu do nogu. Sada podiže prema doktoru svoje sivkaste
oči, pogleda ga mirno, ali značajno, zaželi dobar dan i doda da je pojava tih
štakora zaista čudna.
- Da - reče Rieux - no postaje pomalo nesnosna.
- U neku ruku, doktore, samo u neku ruku. Nikada nismo vidjeli
nešto slično pa se uzbuđujemo. No menij e to zanimljivo, bez sumnje vrlo
zanimljivo.
Tarrou prođe rukom preko kose da bi je zabacio, ponovno pogleda
štakora koji je sada bio nepomičan, a onda se nasmiješi Riexu:
- Uglavnom je to stvar pazikuće, zar ne, doktore?
Pazikuću nađe doktor upravo pred kućnim vratima: naslonio se na zid
kraj ulaza, a na licu koje bi obično bilo tamnorumeno odražavao se umor.
- Da, znam - reče stari Michel doktoru koji ga je izvijestio o svom
novom otkriću.
- Sada ih nalazim po dva ili
tri. Ali u drugim kućama je isto.
Činilo se da je satrven i zabrinut. Mehaničkom kretnjom trljao se
po vratu. Rieux ga upita kako se osjeća. Nije, dabome, htio reći da se ne
osjeća dobro. Ali, eto, nije kao prije. On drži da je to stvar raspoloženja. Ti
su ga štakori razljutili i još ga uvijek ljute; sve će biti bolje kad budu opet
nestali. No sutradan ujutro, 18. travnja, doktor, koji je doveo s kolodvora
majku, nađe gospodina Michela upalih obraza, tako da je izgledao još gore. Od
podruma do tavana, desetak je štakora ležalo po stubištu. Kante za smeće
susjednih kuća bile su pune. Doktorova mati nije se čudila primivši tu vijest.
- To se događa - reče.
Bijaše to mala starica, srebrnaste kose, crnih i blagih očiju.
- Sretna sam što te opet
vidim, Bernard - govorila je ona - što
tu mogu štakori?
On je odobravao; da, kad je čovjek s njom, sve mu se čini lako i
tako je uvijek bilo. Ipak je telefonirao općinskom zavodu za deratizaciju;
poznavao je direktora. Je li on čuo za štakore koji u velikom broju izlaze iz
svojih rupa da skapaju napolju? Mercier, tako se zvao direktor, čuo je o tom
pričati; čak je u njegovu uredu koji se nalazi nedaleko od luke pronađeno
pedesetak štakora. Ipak se pita je li to ozbiljno? Rieux to nije mogao prosuditi,
ali je držao da bi zavod za deratizaciju morao uredovati.
- Da - reče Mercier - ako dobijem nalog. Ako misliš da nije šteta
truda, mogu pokušati da dobijem nalog za uredovanje.
- Daj - reče Rieux - škoditi nikako neće.
Dvorkinja, koja je vodila kućanstvo, upravo mu je bila priopćila da
je u velikoj tvornici u kojoj radi njezin muž skupljeno nekoliko stotina
štakora.
Bilo kako mu drago, ali nekako u isto vrijeme naši su se sugrađani
počeli uznemirivati. Jer od osamnaestog nadalje, tvornice, javna skladišta izbacivahu
na stotine uginulih štakora. U nekim slučajevima trebalo je životinje dotući,
jer se njihova agonija odviše otegla. Ali od gradske periferije, pa do centra,
svagdje kuda je dr. Rieux prolazio, svagdje gdje se naši sugrađani skupljaju -
štakori su ih čekali u hrpama, naslagani na kantama od smeća ili u dugim
redovima uzduž kanala. Večernja štampa prihvati se tog predmeta istoga dana,
pitajući općinsku upravu da li štogod namjerava, da ili ne, i kakve hitne mjere
kani poduzeti da svoje općinare zaštiti od te odvratne najezde. Općinska uprava
nije ništa nakanila, niti je išta namjeravala, ali je - za početak - sazvala
općinsko vijeće, da bi se stvar razmotrila. Zavod za deratizaciju dobi nalog da
skuplja uginule štakore svakoga dana u zoru. Pošto skupljanje budedovršeno,
dvoja će kola toga zavoda prevesti crkotine u krematorij za spaljivanje
otpadaka,gdje će biti uništene.
No idućih dana stanje se pogoršalo. Broj
glodavaca koje bi pokupili sve je više rastao, a “berba” je svakoga jutra bila
obilatija. Četvrtog dana štakori počeše izlaziti u grupama da uginu skupno. Iz
raznih skrovišta, podzemlja, podruma, oni bi se uspinjali u dugim teturavim redovima,
na svjetlu bi stali još jače posrtati, okretati se oko svoje osi i skapavati
blizu ljudskih bića. Noću bi se po tijesnim hodnicima i uličicama jasno čulo
kako pocikuju u smrtnoj borbi. Ujutro bi ih našao gdje su se pružili u kanalu
uz cestu: iz šiljaste im njuške viri krvavi cvijet; jedni naduti i truli, drugi
ukočeni i tvrdi, a brci im još strše. I u samome gradu nalazile bi se manje
hrpe po stubištima ili dvorištima. Dolazili bi također u neke uredske prostorije
da uginu pojedinačno; dolazili bi na školska igrališta, a katkada i na kavanske
terase. Naši sugrađani nailazili su na štakore na najprometnijim mjestima
grada. Stari trg u središtu grada, bulevari, obalna promenada - bijahu
mjestimice onečišćeni. Očišćen u zoru od uginulih životinja, grad bi se njima
kroz dan ponovo napunio. Dešavalo se da po koji noćni šetač osjeti pod svojom
nogom gibljivu masu svježe crkotine. Rekao bi čovjek da se zemlja u koju su
bile usađene naše kuće oslobađa svojih otrovnih sokova te pušta da se na njenoj
površini pojave gnojni čirovi koji su se dotad razvijali u njenoj nutrini.
Zamislite samo kakoje naš pitomi gradić bio osupnut i zaprepašten, nalik na
zdrava čovjeka čija je gusta krv počela najednom stvarati čuda.
Stvari su došle tako daleko da je agencija “Infordok” (Informacije,
dokumentacija, obavijestio bilo kojem predmetu) objavila u svojoj besplatnoj
emisiji preko radija da je samo dvadesetpetoga toga mjeseca pokupljen i spaljen
šest tisuća dvjesta trideset i jedan štakor. Ta brojka, potkrepljujući
svakodnevne prizore koje je svatko u gradu poznavao, znatno je povećala zabunu.
Dotada su to ljudi smatrali nezgodom koja je, istina, neprilična, pa i
odvratna, ali ništa više. Sada su pak primijetili da se u toj pojavi kojoj se
još ne može ocijeniti doseg, ni odrediti uzrok, krije neka prijetnja. Samo je
stari astmatični Španjolac dalje trljao ruke i ponavljao sa senilnim
zadovoljstvom: “izlaze, izlaze!”
Dana 28. travnja “Infordok” objavi oko osam tisuća štakora, a
tjeskoba u gradu dosegnu vrhunac. Ljudi su počeli zahtijevati radikalne mjere i
optuživati vlasti, a neki koji su imali kuće uz more, stadoše govoriti da će se
onamo povući. No sutradan je agencija objavila da je fenomen naglo prestao i da
je deratizacijska služba skupila tek neznatnu količinu uginulih štakora. Grad
je odahnuo.
(...)
Primjedbe
Objavi komentar