Amina Bulić | Alda Merini, dvije pjesme

Pjesnici su noćne ptice

Pjesnici pišu noću

kada ih vrijeme ne pritišće,

kada utihne žamor gužve

i prestane linčovanje sati.

Pjesnici stvaraju u tmini,

kao noćni sokoli ili slavuji

najslađeg poja

plaše se uvrijediti Boga

ali u svojoj tišini puno jače buče

nego zlatna kupola zvijezda.

(Predodređeni za umiranje, 1980)

Najljepše pjesme

Najljepše pjesme

Pišu se na kamenju

klečeći na koljenima

umovima izoštrenim misterijom.

Najljepše pjesme pišu se ispred pusta oltara,

okružene blještavilom

božanstvene ludosti.

Stoga, nerazboriti prijestupnik kakav jesi

diktiraš stihove čovječanstvu,

stihove iskupljenja

i biblijska predskazanja

i brat si Joni.

Ali u Obećanu zemlju

u kojoj rađaju zlatne jabuke

i niče drvo spoznaje

Bog nikada sišao nije niti te je ikada

prokleo.

No ti sebe jesi, sat za satom

proklinješ svoj pjev

jer si sišao u limb,

gdje udišeš pelin

jednog beznadežnog opstanka.

(Sveta zemlja, 1984)

                                                                                         S italijanskog jezika  prevela Amina Bulić

Alda Merini (1913–2009) najistaknutija je italijanska pjesnikinja XX stoljeća. Njen život kao i pjesničko stvaralaštvo obilježeni su mističnim krizama i dugogodišnjim boravcima u ustanovi za liječenje duševnih bolesti, gdje je njeno stanje hipersenzibilnosti bilo pogrešno tretirano, što je na nju dodatno ostavilo traga. To joj ipak nije slomilo duh niti ubilo osjećaj za ljepotu i ljubav prema poeziji, već ju je, naprotiv, odredilo kao pjesnikinju. Kada je imala devetnaest godina, njene su pjesme uvrštene u antologiju italijanske savremene poezije. Zbirke su joj La presenza di Orfeo (1953), Destinati a morire. Poesie vecchie e nuove (1980), La terra santa (1984) i L’anima innamorata (2000). Godine 1986. Objavila je Dnevnik jedne drukčije, potresno svjedočanstvo o danima provedenim u bolnici i svom odnosu prema boli iz koje izvire snaga njenog pjesništva. Dobitnica je Nagrade Italijanske vlade za pjesništvo.