Jutros su M odstranili polovicu nje. Čitavu,
cijelu polovicu nje. Izvadili su je nasilno i naprasno. Hitno. Kako bi
preživjela. Ona. Ili kako bi umirala s odgodom. Naknadno. Naslućivala je to
isprazno umiranje još u trenutku kada su joj saopćili da je ostala bez polovice
sebe. Zavukli su se u njenu utrobu, potom su odstranili ono što su proglasili
viškom. Mrtvim. Nakon zahvata rekli su da je zdrava, zacijeljena, ponovo – kao nova.
Ali ona to nije bila. Ništa od toga. Niti je vjerovala da će ikada – ponovo
biti – išta od toga. Rekli su da se ne sekira, da joj to može dodatno
naštetiti. To joj je bila najmanja briga.
Jednog jutra čula je kako se dva orla krve u
dvorištu. Negdje iznad krošanja
razaznavala je obrise velikih krila. Možda to i nisu bili orlovi. Kako bi znala,
nikada ih prije nije ni vidjela. Ali taj se avetinjsko-bolesni zvuk, koji joj
je oprhvao sluh, u njenom duhu najjasnije pokazivao kao zla kob na pomolu ili
makar slutnja koja je priziva.
Čeznula je za zaboravom. Niko joj od onih koji su
joj odstranili polovicu nje nije mogao ponuditi odstranjivanje sjećanja, misli,
uspomena. Zaboravili su joj dati pilulu za zaborav uz otpusno pismo. Svakog
sljedećeg dana, poslije toga, gutala je strah. Prvo ga je hranila, gajila i
rukama čvrsto stezala uz sebe, potom ga je halapljivo skrivala u ustima. Od
toga je dobijala manične napade želuca. Sav bi se zgrčio u bol, očaj i beznađe.
Te godine je palo mnogo kiše, ili nije. Možda je
čak bilo natprosječno sunčano čitave godine. M je trčala tamo – ovamo po
pijesku u dvorištu, misleći kako će joj kretanje donijeti olakšanje. Tada bi
silovito osjećala kako stoji u mjestu. Noge su joj propadale u sitni pijesak
što je vuče ka dnu, da dolje, ispod tih slojeva i slojeva sitnih najsitnijih
zrnaca, pronađe svoje skončanje.
M je postojala bez sebe. Zapravo, bez dijela sebe
koji je bio tako veliki da je znala da nadilazi nju samu, preostalu polovicu
nje same. Bila je sama. Sa svojim strahom, doduše. Strah je počeo da ispunjava
sve praznine i šupljine one preostale polovice, one napola živuće i izumiruće
polovice života i smrti. Stiskala je želudac da ga poništi. Ali bol ga je
toliko okamenila da je u svom grču bio neumoljiv. Neuništiv.
Prisiljavala se da gleda u budućnost. Tu
aktivnost je trenirala redovno. Zapravo, često je preskakala treninge. Bili su
neviđeno naporni. Iscrpljivali su je. Nije znala da li joj pomažu u njenoj
borbi i da li se to ona uopće bori. Sjedila je u mašti. Tu je sve bilo
jednolično i neostvarivo. Baš kao i na javi. Njenoj javi. Zaboravila je kako
uspijevati, nastojati, postojati. Sjedinila se sa izgubljenom polovicom sebe.
Odstranjenom. Ispraznivši od života i onu preostalu.
Amina Bulić